♥Jednom davno, svi ljudski osjecjaji i sve ljudske kvalitete, nashli su se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji.
Kada je Dosada zijevnula trecji put, Ludost je; uvijek tako luda predlozhila: „Hajdemo se igrati zhmure!“
♥Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavshi se suzdrzhati, zapitala: „Zhmure? Kakva je to igra?“
„To je jedna igra“ – zapochela je objashnjavati Ludost – „u kojoj ja, pokrijem ochi i brojim do milijun, dok se vi ne sakrijete. Kada zavrshim sa brojanjem, polazim u potragu i koga ne pronadjem, taj je pobjednik!“
Entuzijazam je zaplesao, sljedila ga je Euforija: Srecja je toliko skakala, da je nagovorila Sumnju i Apatiju koju nikada nishta nije interesiralo.
Ali nisu se svi zheljeli igrati. Istina je bila protiv skrivanja, a i zashto bi se skrivala? Ionako je uvijek svi na kraju pronadju.
Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo muchilo sto on nije bio taj koji se sjetio predlozhiti igru.
Oprez nije htio risikirati...
♥ „Jedan, dva tri...“ – povhela je brojati Ludost.
Prva se sakrila Lijenost, koja se kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu.
Vjera se popela na nebo, Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha, koji se mucheci popeo na vrh najvisheg drveta.
Velikodushnost se nikako nije mogla odluchiti gdje cje da se sakrije, jer se njoj svako mjesto chinilo savrshenim za jednog od njenih prijatelja.
Ljepota je uskochila u kristalno chisto jezero, a Sramezhljivost je provirivala kroz pukotinu drveta.
Krasota je nashla svoje mjesto u letu leptira, a Sloboda u dahu vjetra.
Sebichnost je pronashla lijepo i prozrachno skrovishte, ali samo za sebe!
Lazh je rekla da se sakrila na dno oceana, ali je bila na kraju shume. Pozhuda i Strast su bile u krateru vulkana.
Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije vazhno..
♥Kada je Ludost izbrojala 999.999, ♥Ljubav♥ josh nije pronashla skrovishte, sve je bilo zauzeto.
Ugledavshi ruzhichnjak, uskochila je prekrivshi se prekrasnim pupoljcima.
„Milijun“ – vikala je Ludost i zapochela svoju potragu.
Prvu je pronashla Lijenost iza najblizheg kamena. Ubrzo je zachula Vjeru, kako raspravlja o teologiji s Bogom, a Strast i Pozhuda su iskochile iz kratera od straha. Sluchajno se tu nashla i Zavist i naravno, Uspjeh, a Sebichnost nije trebalo ni trazhiti! Sama je izletjela iz savrshenog, prozrachnog skrovishta, koje se pokazalo pchelinjom koshnicom.
Od tolikog trazhenja, Ludost je ozhednila, i tako u kristalnom jezeru pronashla Ljepotu.
Sa Sumnjom joj je bilo josh lakshe, jer se ona nije mogla odluchiti za skrovishte, pa je ostala sjediti na oblizhnjem kamenu.
♥Tako je Ludost, malo po malo, pronasha gotovo sve.
♥Talenat u zlatnom klasju zhita, Tjeskobu u izgorjeloj vatri, Lazh na kraju shume, a Zaborav je zaboravio da su se uopshte ichega igrali..
♥Samo ♥Ljubav♥ nije nigdje mogla pronacji! Ludost je pretrazhivala svaki grm i svaki vrh planine, i kada je vecj bila bijesna, ugledala je ruzhichnjak, uhvatila suhu granu, i od bijesa i iznemoglosti pochela udarati po prekrasnim pupoljcima.
Odjednom se zachuo bolan krik. Ruzhino je trnje izgrebalo ochi ♥Ljubavi♥. Ludost nije znala sto uchiniti i kako se isprichati i popraviti to shto je uchinila. Plakala je i molila za oprost. Naposljetku je odluchila zauvijek ostati uz ♥Ljubav♥ i pomagati joj.
♥♥♥♥♥♥♥♥♥♥♥♥♥♥♥♥♥♥♥♥♥♥♥♥♥♥♥♥♥♥♥♥♥♥♥
♥Od tog trenutka, od kada se na Zemlji prvi put igralo skrivacha, Ljubav je slijepa, a Ludost je prati u stopu..♥